ROBIN HUD IZ HOMOLJA: Tajna smrti Ivana Babejića

Poslednji homoljski hajduci, Ivan Babejić i Draža Gligorijević, "gorskim zlim zanatom" bavili su se, Ivan 14, a Draža 12 godina

Posle osam decenija i četiri godine od protoka svekolike državne i narodne zablude konačno se razrešava čitalaštvu zagonetka poslednjeg dana Ivana Bebejića, “gorskog cveća Homoljskih planina”.

Poslednji snimak mrtvog Babejića. Telo mu je sahranjeno noću, u planini, na neobeleženom mestu, a dlaka sa njegove glave služila je dugo, među vlaškim bajalicama, protiv straha kod dece.

Da li je umro od nelečene ljubavne boljke ili je izvršio samoubistvo posle žandarmskog ranjavanja? Ili je pao od zasednog metka jataka Miše Ilića ili je stradao od šumskog sadruga Draže Gligorijevića? Ili je mrtav ubijen da bi se zaverenici domogli državne ucene od 50 pari volova ili 10 hektara zemlje?

Između dva svetska rata strah od hajduka i njihove osvete bio je prisutan u svakom srpskom naselju. U Homolju, Pomoravlju i Resavi seljaci su bili krajnje nepoverljivi jedni prema drugima, jer se nije znalo ko je jatak i ko će da navede ubice i pljačkaše na čiju kuću. Bogatstvo, svađe i zavist, kao polazište napada i osvete, dovodili su hajduke do plotova i pragova domaćina od kojih je imalo šta da se otme, odnese i otera. U vremenu procvata hajdučije mnogi siromasi su se iznenada i neobjašnjivo obogatili, kupujući velika imanja, a neki su odlazili u veće gradove i tamo zaturali svoje tragove.

Brojni odmetnici od zakona posle Prvog svetskog rata pobijeni su u zasedama ili pohvatani i streljani, ali bilo je među njima i onih koje “žandarmski metak nije mogao da pogodi”. Homoljski hajduk Ivan Babejić, iz Laznice kod Žagubice, i resavski odmetnik Dragoslav – Draža Gligorijević, iz Vrlana kod Svilajnca, ušli su u istoriju i legendu po dužini svog opstanka i skrivanja u šumi. Vlah je hajdukovao 14 godina, a Srbin dvanaest.

Ivan Babejić, “kralj Homolja”, sam o sebi spevao je stihove: “Poranila vila sa Homolja /da pronađe najlepšeg junaka / Luta sama gorskim planinama/ i sve traži Babejić Ivana.”

I njima i mnogim drugim hajducima nepoznato je grobno obeležje. Ivan Babejić je sahranjen negde u šumi, na nepoznatom mestu, Draža Gligorijević je streljan negde u Nišu i zatrpan tamo odakle se niko ne vadi. Njegov sadrug do dana hvatanja, Bogdan Milojević – Bogdanić iz Gornjeg Račnika kod Jagodine, ubijen je od žandarmskog metka, pa bačen u Lukarski potok, gde su ga svinje i psi raskomadali. Brat Stanisavljević – Ribarac otrovan je od jataka, Milutin Bogosavljević – Virinac, opkoljen od potere, sam je sebi presudio. I mnogi njihovi jataci nestali su neslavno iz života, u mukama i živim ranama. Narodne kletve, prokletstva i Božja kazna sustigli su i nevine potomke, goneći ih još po verovanju, do devetog kolena. Zla, počinjena od hajduka i jataka, prešla su u nezaborav, kao legende, i prepričavaju se od starog do mladog kao primeri strave, zverinjeg nagona i zatamnjenja svesti.

Ne kaže se uzalud: “Hajduku i mrtve kosti robijaju”.

Istražujući njihove sudbine, saznajemo da su trojica pomoravskih hajduka streljani u dvorištu jednog zatvora, bačeni kao kužni u iskopane jame i zatrpani ugašenim krečom, da im mrša ne zaudara. Po njima danonoćno gaze zatvorenici, a da i ne znaju da pod njihovim nogama počivaju kosti najgorih od svih zločinaca.

Šta su Draži odredile suđenice

Iz sela Vrlana, smeštenog ispod uzvišenja Hum, prostire se beskrajni vidik prema udaljenim planinama i naseljima. Na samom visu nalazi se “Markov kamen”, kojim je, po pričanju, Kraljević gađao vilu Zagorkinju zato što mu je negde u gori pogodila otrovnom strelom pobratima Miloša.

Ta legenda duboko je prožela detinjstvo Draže Gligorijevića i pratila ga kasnije kroz ceo život. Uvek se sa nekim nadmetao i uvek je imao nekog pobratima pored sebe.

Kao dečak najviše je voleo da se penje na Hum i odozgo gleda planinsko gorje. Njegova majka Stanija nije mogla da se načudi.

– Gde gledaš, sine? – pitala ga je. – To što je daleko ne vidi se odavde.

– I tamo žive ljudi – odgovarao je on. – Hoću da odem daleko i vidim da li je isto kao ovde.

Ta čežnja za daljinama odvela ga je i dalje od Beljanice Kučaja i Homolja. U Srbiji je gotovo svuda bilo isto. Jedino je u Americi bilo drukčije.

Posle Prvog svetskog rata Draža se, kao i mnogi Resavci, zaputio preko okeana. Iz daleke zemlje retko su stizala pisma u zavičaj, a novac nikako.
– Zašto ne šalješ te proklete dolare? – pisao mu je brat Aleksandar – Sanda.

– I ovde se ljudi bore za život – otpisivao mu je Draža. – čekam posao -.

– Ako je tako – napisao mu je Aleksandar u poslednjem pismu – dolazi odmah kući. U Srbiji za tebe ima i previše posla. Opet je nastalo hajdučko vreme.

Sanda nije slučajno pomenuo hajdučiju. Prema verovanju Resavaca Draži su još na rođenju suđenice odredile da će vek da proživi kao “gorski”.

Pobratimstvo kod pećine Divljakovac

U vreme odmetništva od države i zakona, 1928. godine posle ubistva dvojice žandara, Draža Gligorijević nije bio poznat Srbiji kao hajduk, ali je zato Ivana Babejića znalo celo Homolje još od vremena okupacije tog kraja i njegovog bekstva iz Bugarske, gde je jedno vreme tamnovao. Narod se bojao i od samog pomena njegovog imena.

Jednog dana, ta dvojica silovitih ljudi, koji nisu prezali od ubistva i razbojništva neizbežno su se udružili u tami zločina.

Dražu Gligorijevića, Srbina, (1892-1941) i Ivana Babejića Vlaha (1894-1934) sastavio je Radisav Milanović iz Jelovca. Tako je u rodnom selu čuvenog hajduka Lazara Vučkovića – Lazića došlo do pobratimstva Srbina i Vlaha i zadavanje vere i odanosti jedno drugom. U noći tajanstva, nedaleko od pećine Divljakovac, nazvanoj po “divljacima”, kako u tom kraju zovu kurjake, ta dva čoveka odlučili su da iz potaje vladaju Srbijom.

Njihovo druženje prolazilo je prve godine u uzajamnom mudrovanju i nadmetanju ko je najveći hajduk u Srbiji. Vrlanac je priznavao Lazničaninu iskustvo i hrabrost, ali pamet i odlučnost zadržavao je za sebe. Babejić je zastupao pretnje i ucene, pribegavao je ubijanju samo u krajnjoj nuždi, a Draža se zalagao za bič, čizmu i oružje.

Šest godina posle Babejićeve smrti, pao je i njegov pobratim Draža. Sudio mu je jagodinski sud. Drarža Gligorijević u tekim okovima, čeka na suđelje.

Njih dvojica drugovali su šest slavnih godina, imali zajedničke i odvojene jatake, brojne ljubavnice i žene koje su voleli. Neke od njih izrodile su im “hajdučke kopilčiće”, što je ostalo u potaji, a za neke se zna da su rodile “male Babejiće”, i danas u životu. Za to vreme pobili su mnoge domaćine, a još veći broj opljačkali i zavili u crno.

Godine 1934. i Babejić je zašao u crnu, nepovratnu noć.

Gledanje očeve pogibije

Milosav – Miša Ilić (1907-1964) i Paljana kod Ćuprije rođen je kao drugo dete u braku Milana i Kadivke. Rano je ostao bez oca. Od šest dece, sestara Natalije, Lanke i Stanke i brata Miloja, sudbina je jedino njemu namenila da vidi smrt roditelja.

Bilo je prolećno jutro kada je pošao sa ocem na njivu da seje kukuruz. Vozili su se polako, na kravljim kolima. Dečaka je mučio stomak, pa je usput sišao i otrčao iza trnjaka. Otac je odmakao napred, goneći krave da požure. Odjenom se oglasilo nečije oružje. Prvo je pao Milan, a odmah zatim i steona krava. Druga je preživela smrt.

Tako se Miša Ilić još u dečaštvu suočio sa zasedom i mučkim ubijanjem.

Žandarmi su pronašli ubicu njegovog oca, ali nikada se nije saznalo šta je u stvari bio pravi razlog usmrćenja Milana Ilića, oca petoro dece.

– Zašto si ubio čoveka? – pitali su na sudu ubicu Jovana Božurovića iz Starog Sela.

– Zato što je bio nevaljao – odgovorio je on. To je sve što je rekao. Ni jednom drugom rečju nije obrazložio svoj zločin.

Po njegovim rečima je i nastala vlaška osobenost: “Kod nas se prvo ubija, pa se posle kaže da je čovek nevaljao”.

Naredne godine, bez oca, brzo su prošle… U kući je bilo i momaka i devojaka, trebalo je da se svadbuje i veseli.

Milosav – Miša oženio se Milicom iz Supska, ćerkom Milosava – Vlajka i Stanka Marinković. Ona mu je rodila četvoro dece: dva sina i dve kćeri.

Drugom sinu mladi domaćin dao je ime Milan, u znak sećanja na prerano izgubljenog oca. Niko tada nije slutio da će i drugi Milan da nestane iz kuće Ilića.

Draginja, što s hajducima ljubaviše

Pored žene Miša je imao i potajnu ljubav u obližnjem Ivankovcu, Draginju Petrović, čiji je muž tamnovao zbog ubistva. Ubio je zeta zato što mu je na dan Velike Gospojine poljubio u Senju ženu, rukujući se sa njom na ispraćaju sa zavetine. Dok je muž robijao, Draginja se ljubavisala sa Babejićem, pre no što je postala Mišina ljubavnica.

A njena razvedena tetka Darina grejala je Dražu Gligorijevića, njegovog šumskog sadruga.

Dogodilo se da je Miša iznenada otvorio vrata Draginjine kuće i naleteo na uperenu pušku Ivana Babejića. Ko zna kako bi se proveo mladi ljubavnik da Draginja nije zgrabila cev oružja i povikala: “Ne da mi ubiješ najboljeg prijatelja!”

Prestrašen, Miša je jedva uspeo da sedne na tronožac. Osmotrio je čuvene hajduke, gledajući ih u crna i mrka lica, i pitao se kako da izvuče živu glavu. Znao je iz priča koliko su opasni, ali kad su se žene razgalile i skrenule razgovor na šalu u njemu je utihla napetost, pa je prihvatio ponuđeno piće, da im nazdravi.

Upoznavanja sa hajducima pretovrilo se u jatakovanje. Dočekivao ih je i gostio, neprestano gonjen mišlju da mu u kući noće dve najskuplje glave u Srbiji. A vrednost njegovog života izjednačila se sa jednim metkom kada mu je Draginja nabacila sumnju da će hajduci da ga ubiju, jer su ljubomorni na njega zato što zalazi u njihovo ljubavno gnezdo.

– Bolje ti pobij njih – posavetovala ga je – nego oni tebe.

Bičevanje ljubavnice

U ljubavi Miše Ilića i Draginje Petrović bilo je dosta nežnosti i životnog uzbuđenja, nešto od tajanstva dva bića, čiji su susreti znači skrivanje od pogleda i znanje bližnjih. Paljanac je odlazio do svoje ivankovačke drage zaobilaznom stazom, koja je vremenom nazvana “Mišin putić”.

Ali u selima retko šta može da se sačuva samo za sebe, pa je i njihova veza otkrivena i ušla u šapate i ogovaranja. A kad se ljubav jednom obelodani, onda i ljubavnici postanu nesmotreni, biva im milo i drago da se pokazuju zajedno u varoši.

Miša je najviše voleo da ustane petkom u rano jutro, upregne konja u čezu i krene u Ćupriju, na pijacu. Negde na putu čekala ga je njegova Draginja u novom ruhu. Šetali su gradom i sedeli po kafanama, ne krijući da su zajedno i da ih spaja onaj osećaj radosti koji je u selu uvek na nišanu osude.

Za njima su često išle i uhode, i zavidne žene, pa je jednog crnog petka glas o njihovom boravku u Ćupriji dojavljen Milici u Paljane.

Ljubomorna i rasrđena žena odmah je sela u drugu čezu i ošinula konja, koji je mahnito izjurio iz dvorišta. Zamahivala je bičem iznad njegove glave sve dok se u znoju i peni nije zaustavio na putu, ispred čeze ljubavnika, zagrljenih na povratku u selo.

Ne silazeći iz čeze, razbežnjena Milica izbičevala je Draginju i muža, okrenula konja i vatila u Paljane.

Od tog dana srce joj je bilo puno nadmoći. Više nije uzdisala i govorila deci da će da se otruje i da ih ostavi maćehi, već je žestoko nasrtala na muža, uvek kad bi okasnio ili se negde zadržao sa konjem.

– Opet si bio sa onom tvojom – vikala je na sav glas. – Proklet da si! Da Bog da ti konj došao glave -.

Samrtna kiša u javnoj kući

Po pričanju Miloja Ilića (1908), Mišinog brata, noć u kojoj je 1934. godine izdahnuo Ivan Babejić bila je toliko kišovita da se nije video prst pred okom. On je u to vreme bio prizećen kod Lazara Mladenovića. Miša je živeo u stroj porodičnoj kući, sagrađenoj na uzdignutom podrumu, debelih kamenih zidova. Domaćin je spavao dole sa ženom Milicom, a u gornjim odajama spavala su im deca, njegova majka Kadivka i tašta iz Supske Stanka Marinković.

Hajduci su preko jataka javili Miši da će da stignu iz pravca Ivankovca. Poručili su mu da zatvori pse u tumbas, pod koš, da ne laju kada oni naiđu. Psi se nisu ni oglasili na njihov hod. U neko doba Babejić je zagrebao po podrumskim vratima. Milica je probudila Mišu, zadremalog od čekanja. Pre no što je otvorio debela hrastova vrata on je izbacio karabin kroz podrumsko prozorče. Čim je ušao unutra, Babejić je jastučetom sa kreveta zatvorio taj odišak, zaštićen staklom i metalnim rešetkama, da neko iz sela ne zapazi svetlost u kasnoj noći. Višegodišnji hajdučki život naučio ga je da bude oprezan i da pazi na svaku sitnicu.

Pored jednog podrumskog zida bili su poređani burići, a ispred njih stajalo je korito, puno rakije rankovače. Hajduci su prevrnuli jedno bure i stavili lopar na njega, a dva su im poslužila kao stolice. Domaćin im je nasuo piće, a Milica postavila večeru. Babejić je sedeo raširenih nogu. Skinuo je karabin na kolena, držeći desnom rukom vrat kundaka, a levom je podizao čašu i nazdravljao. Draža se ponašao slobodnije od svog šumskog sabrata, naslonio je karabin na zid i raskopčao koporan. Preko grudi, između redenika, nosio je ruski nagon.

– Šta ima novo, Mišo? – upitao je Babejić između zalogaja.

– U selu ništa – odgovorio je on. – Jedino u novinama piše da je negde kod Trstenika uhaćen lažni Babejić -.

– Donesi mi te novine, da ih sutra slatko pročitam u šumi -.

Domaćin je izašao napolje i zgrabio karabin. Zauzeo je busiju ispod prozorčeta.

Hajduci su pojeli sve što je bilo pred njima, a on se još uvek nije vraćao.

– Zadrža se Miša – progovorio je Draža, gledajući sumnjivo Milicu.

– Možda su se pobili pastuvi – rekla je ona mirno, uzdržavajući se da joj glas ne zadrhti. – Sigurno je svratio u štalu da ih smiri -.

Čekajući hajduka Miša i Milica su se bili dogovorili, ako oni zasednu, da prvo on izađe napolje, pod izgovorom da vidi šta radi steona krava, a ona da dođe po njega kao da ga poziva natrag. Pošto njega nije bilo, žena je ustala sa kreveta i otvorila vrata.

– Mišo! Mišo! – pozvala ga je tiho.

Napolju je padala kiša. Ništa se nije čulo. Pritvorila je vrata, da ne kisne, i vratila na postelju.

– Nemoj, Milice, da zatvaraš vrata – pomenuo je Draža. – Ako nas neko napadne, nemamo gde da odstupimo. Kako to da nemate šuber, izlaz u gornje sobe.

– Pa, nemamo. Nismo napravili -.

– Da kažeš Miši da napravi šuber, a mi ćemo da platimo. Svaka jatačka kuća mora da ima javni ulaz i tajni izlaz -.

Milica je znala da se Miša nalazi u zasedi. Povukla je jastuče, neprimetno, da on može da bidi gde je ko u podrumu. Bilo je tamno pored lampe gasnjače, ali su se siluete ipak nazirale.

– Šta bi sa tim čovekom ? – opet se oglasio Babejić. Po glasu mu se osećalo da je postao nervozan.

Milica je po drugi put otvorila vrata i pozvala muža, a zatim je neočekivano istrčala napolje i nabacila na vrata spoljnu prangu. Uspela je da zarezi gvožđe, ali u mraku nije pogodila rupu, pa je šip pao na zemlju.

Iznenađen, Babejić je skočio sa bureta i podigao karabin prema prozorčetu. Otuda su odjeknula dva pucnja i oborila ga na zemlju.

– Lele, majko! – povikao je na vlaškom, ječući od bola.

Samoubistvo Ivana Babejića

Draža je nogom preturio lopar i razbio lampu. U mraku je dohvatio karabin i počeo da puca prema vratima. Miša se već bio povukao prema bunaru i ponovio u zasedi, iza kamena. Otud je odgovarao na hajdučke pucnje.

– Ja sam prvi dotrčao do njega – ispričao je njegov brat Miloje iz Paljara, 86-godišnji starac, bistrog i pamtljivog uma. – Šta je bilo, brata, pitam ga. Jednog sam pogodio, a drugi je još živ, kaže on. Istrčimo mi odatle, pa pravo u selo, da zovemo pomoć. Predsednik opštine bio je tada Vladimir Bogojević. Odredio je svog sina i našeg zeta Milutina Ž. Ilića da idu za Ćupriju i obaveste žandare. Dok smo mi izbivali u selu, Draža je pomoću baterijske lampe pronašao u podrumu krampač i pokušao njime da izbije vrata. Ona su imala tri baglame, zarđale. Čim je nategnuo krampač, jedna od njih je pukla. Tu je bila rupa iz koje je visio čor, pa je provukao nož i odigao rezu. Kad je Babejić video da je Draža otvorio vrata rekao mu je ove reči: “Ako izvučeš živu glavu ispali dva metka na brdu. Ja ću tada da se ubijem da im živ ne padnem u ruke”. To se posle saznalo i prepričavalo jer je Draža opisivao jatacima događanja u paljanskom odrmu. On je uspeo da se probije i oglasi pucnjima. To je čulo celo Paljane. Tada se Babejić ubio. Nađen je sa pitšoljem u ruci. Tako se to dogodilo u nikako drukčije -.

Pričanje Borislava Gligorijevića, Dražinog unuka iz Zlatova, koji je u detinjstvu slušao pričanja babe Zdravke, takođe potvrđuje da je Babejić izvršio samoubistvo. Ali to se, po kazivanju Dražine žene Zdravke, koja je poslednjih 15 godina proživela kod ćerke Živke – Mice, dogodilo posle Babejićevog samoranjavanja. On je slučajno zakačio nogom karabin, naslonjen na zid, oružje je opalilo i raznelo mu rame. Sve što je zatim usledilo bio je dogovor između draže i Miše Ilića. Izvaljena vrata i pucnjava u mrtvo Babejićevo telo bili su namenjeni javnosti i žandarmeriji za vešto smišljenu priču da bi se od države prigrabila visoka nagrada.

” Mrtav , u desnoj ruci stezao pištolj”

– U osvit dana stigli su u Paljane ćuprijski žandarmi, sremski načelnik Lozanić, okružni načelnik Bogdanović, istražni sudija Milun Jevtić iz Mijatovca, tužioci i ostala opštinska svita. Mene su naterali da izujem Babejića. On je u desnoj ruci i mrtav čvrsto stezao pištolj. Tada sam video da je u rane ugurao bele maramice, da zaustavi krvarenje. Izuo sam mu opanke, a tužilac, mlad čovek, kaže kroz smeh: “Ako Babejić promrda, mi ćemo da zaglavimo na vrata”! Ne znam šta je tada ko uzeo od Babejićevih stvari. Jedino znam da je naš kmet Dobrivoje Stefanović prisvojio njegov džepni sat , – ispričao je Miloje Ilić iz Paljana.

Po kazivanju čoveka koji je poslednji izuo Ivana Babejića u njegovim čarapama nije bilo ništa skriveno, ni zlato, ni tajna imena. Nisu mu ništa pronašli ni u kožnom kačketu sa naušnicama. Prošli su mu prstima kroz dugu crnu kosu. Ni u njoj nije bilo tajnih zapisa.

Babejić je bio krupan čovek. Imao je preko stotinu kilograma. U ćuprijskog bolnici rasekli su mu telo, da utvrde od kog je metka nastradao. Miloje Ilić seća se da je tada dr Žika Poopović rekao: “Ko zna koliko bi ovaj čovek još živeo!” Šta znači gorski vazduh i zdrava voda! Rebra kao u bika!”

I mrtav hajduk privlačio je mnoštvo naroda. Na ćuprijskom vašarištu, pored despotovačkog puta, čuvali su ga žandarmi, položenog u bolničku kadu, ispunjenoj ledom. Najteže im je bilo da Babejića odbrane od vlaških žena i baba, koje su čupale dlake sa njegove glave. Njima su bajale deci protiv straha.

Posle nekoliko dana i to se stišalo. Noću, tajno, da niko ne vidi, odneli su hajdučki leš ka Despotovcu i zatrpali ga negde u državnoj šumi, dalje od puta. Tako se hajduk i u smrti povratio tamo gde je i životom pripadao, planini i opalom lišću.

Miša Ilić dobio je od države nagradu za njegovu glavu, sto hiljada dinara. Za toliki novac mogao je da kupi 10 hektara zemlje. Ali on nije bio taj čovek. Više se provodio po banjama sa ženom i delovođom Rakom Milojevićem i njegovom suprugom, nego što se ovajdio od hajdučke ucene. Jedino se zna da je kupio kuću u Ćupriji. I ništa više.

Ko je ubio Babejića?

Ivan Babejić i sablasna paljanska noć potonuli su u zaborav sledećih godina, jer su i žandarmi i jataci tragali za Dražom Gligorijevićem. I njegova glava bila je visoko ucenjena. Tek se posle šest godina, kada se vrlanski hajduk obreo u jagodinskom okružnom sudu, iznova pomenulo ime lazničkog planinskog odmetnika. Dražina priča da je on ubio Babejića, a ne Miša Ilić, dovela je Paljanca u zatvor. Ispitivali su ih u posebnim sobama.
– Ko je ubio Babejića? – pitali su Dražu.
– Ja – odgovorio je on odlučno.
– Gde si ga ubio?
– U Paljanu. U Mišinom podrumu -.
– Kakvim oružjem?
– Karabinom -.
– U koji deo tela si ga pogodio?
– U prsa -.
Odgovori Miše Ilića bili su nešto drukčiji.
– Ja sam ubio Ivana Babejića – rekao je takođe odlučnim glasom. – To govorim danas, to ću i sutra da kažem -.
– Gde si ga ubio?
– U mom podrumu -.
– Čime?
– Francuskim karabinom. Pogodio sam ga sa dva metka. Pravo u mali stomak -.
Draža je osuđen na smrt, a on na pet godina robije i četiri godine gubitka časnih prava.

Poljubac smrti

Među potomcima i rođacima Draže Gligorijevića očuvala se priča da Vrlanac zapravo i nije znao u koji deo tela je pogodio Ivana Babejića.

Njih dvojica bili su se obavezali pobratimstvom da neće izdati jedan drugog u nemoći. Ako neko od njih padne teško ranjen u telo ili u noge, onaj drugi morao je da ga dotuče da bi pao vlastima u šake i slobodu gorskih šuma zamenio tamničkom ćelijom i teškim okovima.

Ako se prihvati da je Miša Ilić pucao u Babejića i teško ga ranio, dovodi se u sumnju kazivanje njegovog brata Miloja o samoubistvu homoljnjskog hajduka, a postaje prihvatljivija Dražina priča o “poljupcu smrti”. Ležeći nepokretan na ledenom podrumskom podu, Babejić je podsetio Dražu na pobratimsku veru.

– Ubij me, pobratime! – zamolio ga je. – Ubij me odmah! –
– Opraštaš li mi, pobratime! – upitao ga je Draža.
– Greh uzimam na svoju dušu – odgovorio je on, teško dišući.
Draža je kleknuo na kolena, prekrstio se i poljubio Babejića. Zatim se okrenuo i pucao u njega, ne gledajući ga. Meci su ga pogodili negde u telo.
Tako se ugasio život Ivana Babejića, ne od žandarmske, već od jatačke i hajdučke ruke.
O smrti homoljskog hajduka otima se stvarnost i legenda, ali nema sumnje da je ubistvo tako vešto izvedeno da se može prihvatiti i zbilja i predanje.

Poslednja noć Ivana Babejića

Prema državnim izvorima krvava i zagonetna drama odigrala se u kući Miše Ilića u Paljanu. Podrumska odaja, u kojoj su večerali i pili Draža i Babejić, imala je samo jedan prozorčić. Njega je homoljski hajduk bio prekrio, da niko ne može da zagleda unutra.

Vladala je teška i neprijatna tišina u kojoj se čulo samo kidanje mesa i hleba. U neko doba oglasio se Babejić, pitajući domaćina da li je istina da su novine objavile vest o nekom hajduku, koji se predstavljao njegovim imenom.

– Imam novine – odgovorio je mirno Miša.
– Donesi – rekao je Babejić.
Predratna štampa opisuje da je Miša Ilić izašao tada iz podruma i popeo se na tavan. Tamo je krio pušku i municiju. Zatim je sišao na zemlju i približio se onom prozorčetu. Pošto se bio zadržao, hajduci su poslali njegovu ženu da ga požuri.
– Što stojiš tu, crni Mišo? – upitala ga je supruga u mraku. Držala je ruke na grudima i drhtala.
– Vrati se i pomeri malo jastuče sa prozora – došapnuo joj je muž. – Njima kaži da još traži novine. Nađi neki izgovor, pa opet izađi -.
Ćuteći, žena je uradila onako kako joj je muž naredio.

 

Ćuteći, žena je uradila onako kako joj je muž naredio. Čim je Miša ugledao kroz prozorče hajduke oko stola i lampe, nanišanio je pravo u Babejića. Pogodio ga je dva puta, smrtno, u stomak i glavu. Neuhvatljivi gospodar planina srušio se na pod i više se nije ni pomakao. Draža je skočio sa bureta, na kome je sedeo, srušio lampu i uzvratio na pucanje. Pucao je iz karabina, nasumice, u noć, ali je i otud neprestano dolazila pucnjava, pa se činilo da u selu vlada prava bitka.

Napolju je padala kiša, bilo je tmurno, pravo hajdučko vreme. Kad je za tren prestala pucnjava i s jedne i s druge strane Mišina žena je dotrčala do muža i pitala šta da radi, kuda da krene po pomoć.

– Trči u selo, pa u Ćupriju! – rekao je on zadihano, dok je punio pušku, motreći na podrumska vrata. Dole je zasjala svetlost baterijske lampe. Čuli su se i pokreti, kao da je neko nešto tražio.

Iz udaljenih seoskih kuća dopirali su glasovi i koraci. Paljanci su se približavali, pucajući. Neki su nosili fenjere, neki su palili baklje. Dok se pomoć u ljudstvu približavala Mišinoj kući, teška hrastova vrata grunula su silovito, kao da se odvaljuju od direka i gvožđa. Kroz gustu kišnu tamu Draža je utekao u noć. Uskoro se sa obližnjeg brega oglasila pucnjava.

Na betonskom podu ostao je mrtav Ivan Babejić, bez zlatnog sata i pojasa od velikih i malih dukata.

Narednih dana cela Srbija se pitala da li je zaista ubijen neuhvatljivi Ivan Babejić. Seljak iz Paljana bio je u centru pažnje žandarmerije i novinara, pristiglih iz prestonice i većih gradova. – Vama je poznato da sam se ja već susretao sa ovim hajducima – rekao im je Miša Ilić – i možete da sumnjate da sam bio njihov jatak, ali ja vas uveravam da je sve ovo bila čista slučajnost. Nije važno ko je ubio Babejića. Važno je da je on ubijen -. Šest godina kasnije uhvaćeni Draža Gligorijević izjavio je jagodinskom isražnom sudiji da je on ubio Babejića.

Došlo je do suočenja poslednjeg velikog srpskog hajduka i Miše Paljanca. Stajali su jedan prema drugom i gledali se ravno u oči.

– Ti se, Mišo, obogati od našeg dogovora – rekao mu je Draža tako strašnim glasom da su mnogi zadrhtali u sudnici
– Sve si zadržao za sebe. Ali upamti da ni tvoje neće dugo da svetli. Dogodilo se tačno onako kako je Babejić predvideo, po jednoj drugoj priči. Draža ga je prijavio, pa je i on okovan odveden u zatvor.

Sumnje u zaveru

U priči Miše Ilića o ubistvu Ivana Babejića vidne su tri slabosti. Paljanac je izjavio da je u Babejića pucao, dok je sedeo na krevetu pored njegove žene. Teško je poverovati da je on to zaista učinio, znajući da istovremeno ne može da ubije i Dražu Gligorijevića, koji bi odmah pucao u njegovu suprugu. Najveću sumnju izaziva pričanje da se polakomio na veliku nagradu od 100 000 dinara za Babejićevu glavu, a ne pominje glavu Draže Gligorijevića koja je bila ucenjena za 30 000 više. Takođe je neprihvatljivo da posle odluke da napadne hajduke nije držao na nišanu podrumska vrata i pucao u Dražu u trenutku bekstva.

Na ozloglašene hajduke mnogi seljaci su pucali po planinama i selima iz nevidnih zaseda, ali niko se nije usudio da ih napadne u svojoj kući. Niko nije mogao da predvidi ishod bitke sa njima, niti da se oslobodi straha od sutrašnjeg dana, da neće neko od njihovih jataka da zapali i uništi obeleženu porodicu.

U takvim okolnostima razložne su reči Miše Ilića, ali i prozirne u svojoj naivnosti i čudno je da ih niko do danas nije shvatio. A one zapravo sve objašnjavaju. “Nije ovde, gospodo”, rekao je on”, glavno je ono što većina misli. Ko je ubio neman i kako je hajduk ubijen. Važno je da li je ubijen Babejić ili ne. Još manje je važno moje ime”.

Po njegovim rečima nije važno ko je ubio Babejića, kako je hajduk ubijen, a najmanje je važno, i ne treba da se zna, da je to on učinio. Jedino je, naravno, važna nagrada za ucenu. “Ubio sam Babejića jednim metkom”, ispričao je Draža Gligorijević u jagodinskom sudu. “Zatim sam podučio Mišu da kaže žandarmima da je on ubio ucenjenog hajduka, a mene ranio, da se ne bi sumnjalo zašto je pucao samo u njega, a ne i u mene. Skrenuo sam mu pažnju da naročito bude uverljiv kada bude pričao kako sam ja pobegao”.

Iz svih ovih izjava može s razlogom da se prihvati zavera hajduka iz Vrlana i jataka iz Paljana. Draži nije bilo teško da zamisli hajdučki obračun i ubije svog ortaka, a ucenu podigne od države preko jataka. Činjenica da se sledećih šest godina ništa nije dogodilo Miši Iliću ide u prilog ovoj tvrdnji. Nezamislivo je da mu se Draža Gligorijević ne bi osvetio, da je istina ono što je on govorio.

Tek kad je bio osuđen na smrt Draža je izrekao svoju istinu. Bio je to veliki udar građanskoj javnosti i žandarmeriji, a za štampu otkriće jedne neverovatne priče, čija je potka nadmašila i najčudesnija zamišljanja.

Ubistvo mrtvog čoveka

Smrt Ivana Babejića ušla je u legendu i kao događaj u kome je laznički hajduk nadmudrio državu, a ne njegov ortak Draža Gligorijević iz Vrlana. Prema ovoj priči poslednji Babejićev jatak bio je Miša Ilić. I njih dvojica zarekli su se na tauni savez zavere krvi i otpili životni sok jedan drugom.

– Posle 18 godina hajdukovanja i tumaranja po šumama i skrivnicama – ispričao je Cvetko Megić iz Bigrenice – Babejić je primio nelečenu boljku od neke vlaške čobanice sa Beljanice, pa mu je otad život postao još teži i još mrgodniji. Jedne noći, dok je bolestan otpijao rakiju iz bardaka, sebi za dušu, rekao je pobratimu nešto što, verovatno, niko nikada nije reko drugom čoveku. – Moja glava je najskuplja u Srbiji. Bolje je da ti uzmeš te pare, nego da propadnu. – Kako to da izvedem? – upitao je njegov jatak. – Lako. Ubij me i uzmi ucenu. – Ne mogu, pobratime. Pio sam tvoju krv. Ništa ne bih dobio, samo bih izgubio.

– Slušaj me dobro, pobratime! – posavetovao ga je Babejić. – Ako nećeš da me ubiješ živog, pusti me da umrem, pa posle pucaj u mene. A kad primiš nagradu, čuvaj pare, nemoj da ih trošiš na sve strane, jer će Draža odmah da traži deo za sebe ili će da te prijavi, pa možeš i u zatvor da zapadneš.

Ivan Babejić umro je u sobi skrivnici, do koje ostali ukućani nisu dolazili. Jatak mu je držao sveću dok se rastajao sa dušom. Kad je plamen utrnuo izneo ga je napolje, naslonio na zid, pored prozora, i upucao. Milica je zaklala šotku i izlila njenu krv u lonče. Domaćin je njime tri puta zaokružio iznad mrtvog tela, kao da ga kadi, pre no što ga je poškropio po mestima kuda su prošli meci iz njegovog karabina. Preostalu živinsku krv Milica je prosula po stazi kojom je navodno Draža izbegao iz podruma.

Kad su žandarmi stigli iz Ćuprije u Paljane Miša Ilić im je rekao da je ubio nekog razbojnika, koji mu je napao kuću, a drugi je pobegao, a da mu ni lice nije video.

Priča je bila uverljiva, pa je dobio nagradu za glavu hajduka. Slavlje je trajalo nekoliko dana. Za gozbu načelnika, pisara i žandarma potrošena je velika suma novaca. Prošlo je izvesno vreme, smirilo se slavlje, pa su krenule priče po narodu. Jedni su zapetljavali događaj, a drugi su odmotavali klupko zavere. Potajno se pričalo da je idejni tvorac Babejićevog neslavnog kraja bio jedan policijski pisar i da je njemu i pripao najveći deo ucene. Ispredala su se i druga kazivanja, ali ništa nije moglo da se dokaže.

A Miša se, zbog opasnosti od Dražine osvete, preselio u grad. Dobio je posao služitelja u osnovnoj školi u Ćupriji. Isti posao radio je u gimnaziji Lazar Mladenović, Milojev tast. Miša je stanovao u kući Steve Abadžije, pored Morave, kupljenoj parama od ucene. Ali budućnost je pokazala da je taj privremeni boravak u gradu bio uzaludan.

Supska pričanja

Osam decenija od smrti Ivana Babejića obogatila su pričanja o tom događaju u tolikoj meri da se danas neki seljaci zaklinju da je on umro u Supskoj, a zatim prebačen u Paljane, gde je izvedena čitava drama.

Miša Ilić u ravnoj reci (na snimku prvi s leva). Na suočenju Miše i hajduka Draže, uhvaćeni Drarža Gligorijević rekao je: “Ti se, Mišo, od našeg dogovora obogati. Sve si za sebe zadržao. Ali znaj, ni tvoje neće dugo svetleti!”

Persa Bogojević iz Trućevca, udata u Paljane, srela je u selu sa sinom Vojislavom, konjska kola koja je terao Miša Ilić. Pored njega je sedela neka žena, a na vrhu natovarenog granja, šume i slame ležao je Draža Gligorijević i pušio duvan. Pri žaru cigarete, prepoznala je njegov lik i videla njegovu dugu kosu ispod kožnog kačketa. Te noći došlo je do pucnjave u Paljanu.

Kad je Miša konjskim kolima prevezao mrtvog Babejića u svoju kuću sa njim je prošla i njegova tašta Stanka. Nije se ona slučajno tada zatekla u gostima kod ćerke i zeta. Na podelu nagrade za hajdučku glavu mnogi su računali. Posle podizanja novca od ucene Miša ilić nije se obogatio. Sve to govori da nagrada rasula na razne strane.

Supska pričanja svedoče da je Ivan Babejić umro u njihovom selu u kući Vlajka Marinkovića. Ta vest je prvo javljena Miši Iliću, a on je preko svojih veza pozvao Dražu Gligorijevića na dogovor. Njih dvojica skovali su plan događaja u podrumu da bi uverili vlast u opravdanost podizanja nagrade. Kako su kasnije razdelili novac može samo da se nagađa.

Priča Stanimir Marjanović – Vlada iz Kovanice gde su se Miša Ilić i Draža Gligorijević dogovorili da jataku pripadne nagrada, a hajduku Babejićevo zlato. U njegovom pojasu bili su ušiveni i veliki i mali dukati, opljačkani od brojnih domaćina širom Srbije. Verovatno je vrednost tog blaga nadmašivala ucenu kada je Vrlanac pristao na takav dogovor i zarekao na ćutanje.

Da posle izvedenog ubistva nije bilo zle krvi između hajduka i jataka potvrđuju i reči Milice Marković, Mišine sestričine.
– Čuvaj se, ujko – rekla mu je kad je dočula da je Draža Gligorijević negde u blizini.

– Ništa ne brini – odgovorio je on i nsmejao se. – Mi smo dobri prijatelji. Pre neki dan odneo sam mu jagnje u šumu -.

Varljivi saradnik vlasti

Osuđujući Milosava – Mišu Ilića na robiju, Okružni sud u Jagodini je stekao uverenje u njegovu krivicu na osnovu suočenja sa Dražom Gligorijevićem.

Miša Ilić, hajdučki jatak iz Poljana, snimljen u Švedskoj, gde je dugo boravio kod sina, lekara. Po povratku iz Švedske, gde je prvi put video sina posle 12 godina, silno se uzbudio na vest da mu je crko tele, odneli su ga u bolnicu gde ga je “spopala bela pena”. Pušten kući, iste večeri je izdahnuo.

“Odbrani okrivljenog Milosava Ilića”, piše u sudskom zapisniku, “da je on primao hajduke samo zato što je bio poverenik vlasti i da je kao takav uspeo da ubije Ivana Babejića, a da mu je Draža Gligorijević pobegao, sud ne poklanja veru, zato što je način na koji on predstavlja počinjeno ubistvo prosto neverovatan.

Sud veruje da je Ivana Babejića ubio Draža Gligorijević, kao što je on to i izjavio, jer je iskaz logičan, a događaj opisan sa povezanošću i verovatnoćom.

Ne može se verovati da je okrivljeni Ilić pucao samo na Babejića, a ne i na Dražu, kada je to već činio iz zasede, kroz prozor, i dozvolio da ovaj pobegne, pogotovu ako se bio dogovorio sa organima vlasti da će ih izvestiti kada hajduci budu došli kod njega. Sud veruje da se Ilić posle ovog događaja odselio u Ćupriju da bi brže dobio ucenu i teže dao mogućnost Draži Gligorijeviću da mu se osveti zato što mu nije ustupio deo nagrade.

Ostavljanje nekih Dražinih stvari u sobi, gde je ubijen Babejić, sud smatra samo kao zavaravanje tragova o sporazumu između njih dvojice.

Navodi okrivljenog Ilića da je Babejić ubijen iz francuskog karabina, koga je on imao, sud odbacuje, jer ničim nije utvrđeno da je on imao francuski karabin, a hajduci muške “Manliherke”. Takođe se ne vidi do koje se konstatacije došlo kada lekar – veštak to nije pronašao ni potvrdio.

Iskazom žandarmerijskog kapetana Nikolića utvrđuje se da je Milosav – Miša Ilić sarađivao sa vlastima, ali sud veruje da je to činio samo da bi odvukao pažnju sa sebe, jer ni onog dana, kada je Babejić ubijen, nije nikog obavestio gde su oba hajduka.

(Nikodije Spasić)

PROČITAJ I

Leave a Reply

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.

Back to top button

Otkriven AdBlocker

Da bi ste nastavili dalje sa čitanjem objave, isključite AdBlocker